Diplomirala je filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a šibenskoj publici predstavila se najprije dokumentarcem “Čuvari tišine” o izgradnji križeva u spomen na poginule vatrogasce na Kornatima, a prije nekoliko mjeseci prikazan je i njezin film „I moj grad će biti sretan“ u kojem iz perspektive male djevojčice priča o rujanskom ratu u Šibeniku. Večeras su Šibenčani u sklopu Filmskih večeri srijedom u Gradskoj knjižnici imali priliku pogledati njen diplomski uradak „Jugo će“, a mi smo popričali s ovom mršavom i samo naizgled plahom dvadesettrogodišnjakinjom koja je tek na početku svog redateljskog puta, a iza nje su već vrlo ozbiljne i odrasle teme:
„Radim odrasle teme, ali daleko sam još od prave zrelosti“, šali se na svoj račun Matea koja smatra da su ozbiljne teme odabrale nju: „I moj grad će biti sretan“ je moj prvi veći film i oduševljena sam tim postignućem upravo zato jer je ratna tema obrađena na novi način. Kao okosnicu sam koristila stare ratne snimke, a druga linija priče je bio moj osobni doživljaj i sjećanje na rat ispričan kroz dvije plišane igračke koje sam u to vrijeme stalno imala uza se i dječjih crteža iz 91' godine. Umjesto pukog nabrajanja ratnih kronika ispala je jedna sentimentalna priča na koju sam jako ponosna“, objašnjava Matea i priznaje da ju je bilo jako strah ispričati jednu toliko važnu priču s minimalnim redateljskim iskustvom. U hodu je, tvrdi, jako puno naučila o sebi o svojim afinitetima.
Film ceste kao diplomski rad
Diplomski uradak, kratki igrani film „Jugo će“ nastao je puno prije Kornata i rata, bio je zadana tema na fakultetu, kao Matein diplomski rad, a snimala ga je u ljeto 2010. godine u suradnji s kolegama s Akademije. Priča je mladenačka i vesela, a vrti se oko autostopera koji putuje u Šibenik i iz dosade mijenja identitet. Svakom vozaču koji ga vozi dionicu puta predstavlja se kao druga osoba i svaki put smišlja sve neobičniji scenarij, no ispada da su istinite priče njegovih vozača bizarnije od njegovih izmišljenih.
Svi Mateini dosadašnji filmovi bave se temom Šibenika što ona smatra slučajnim: „Ispalo je da je moj prvi projekt na Akademiji bio vezan za Šibenik, a i kasnije su se stalno poklapale situacije i teme koje su bile vezane za njega što je čudno jer nisam mislila da ću se u Zagrebu toliko baviti rodnim gradom. No, također nikad nisam mislila da ću se baviti dokumentarnim filmom koji me isprva uopće nije zanimao“, kaže ova mlada redateljica za koju definitivno ima mjesta u hrvatskoj kinematografiji, a i sama je optimistična po pitanju nezavisnog domaćeg filma za kojeg kaže da se sve više gleda i traži upravo zahvaljujući sve većem broju alternativnih filmskih festivala i mladim entuzijastičnim redateljima koje taj tip sedme umjetnosti zanima.
Jednaka ljubav za kazalište i film
Matea Šarić još ne zna u kojem gradu će nastaviti svoj profesionalni put iako priznaje da u manjem gradu nema perspektive za ikakav veći umjetnički posao. „Iako trenutno u Šibeniku sasvim normalno radim i nisam još naišla ograničenja i nerazumijevanje. Isto tvrde i moji kolege koji su odlučili raditi i stvarati u Splitu i Osijeku. Nije nužno da je Zagreb centar svega, no činjenica je da se tamo održavaju gotovo svi filmski festivali i hrvatska filmska industrija smještena je u metropoli“, kaže Matea.
U budućnosti se definitivno namjerava baviti režiranjem dokumentaraca i igranih filmova, a privlači je i kazališna režija. „Imala sam priliku surađivati sa Zoranom Mužićem na predstavi „Škrtičina“ što mi je bilo nezaboravno iskustvo iz kojeg sam jako puno naučila. Pri upisu na Akademiju do zadnjeg časa sam se dvoumila hoću li upisati kazališnu ili filmsku režiju i film je presudio u zadnji tren što ne znači da se odričem kazališta", kaže za kraj.
