Pet orkestara iz cijele županije predstavilo se sinoć u Šibenskom kazalištu na prvoj, nadamo se ne i posljednjoj smotri mandolinskih orkestara Šibensko-kninske županije. Nastupili su mandolinski orkestar „Kopari“ iz Rogoznice, HKUD Tribunj, „Krešimir“ iz Šibenika, mandolinisti iz Murtera i orkestar iz Brodarice zanimljivog imena „Horses back“, što je, kako su nam rekli, doslovan prijevod naziva mjesta „Konjevrate“ sa engleskog jezika.„Ideja o održavanju smotre rodila se prije nekoliko mjeseci, a kad smo krenuli u realizaciju nisam ni znao da imamo pet mandolinskih orkestara u županiji“, priča Ivan Korunić, voditelj tribunjskih mandolinista, jedan od organizatora i idejnih pokretača smotre. Kaže da nisu htjeli na plakat napisati da se radi o prvoj smotri, „da se ne začaraju i ureknu“. Radi se o pokaznoj smotri koja je zamišljena tako da se svaki orkestar predstavi i pokaže što zna. Iako, nije isključeno da s vremenom smotra poprimi i natjecateljski karakter.Na pitanje znači li ova smotra populariziranje mandoline koja je ipak zanemarena u odnosu na moderne instrumente Korunić odgovara: „Tradicija južne Hrvatske ide u korist mandoline, a prirodni zvuk se definitivno vraća. Mislio sam da će techno muzika poplaviti sve no to se pokazalo krivim, ljudi se sve više vraćaju izvornom zvuku što pokazuje i sve veći broj mladih ljudi kojima je svirati u orkestru „in“.
Amaterizam osuđen na propast
Mate Višić dugogodišnji voditelj mandolinskog sastava „Krešimir“ surađivao je sa svim orkestrima koji su nastupili sinoć. Tvrdi da konkurencije nema, svi se međusobno potpomažu, druže i razmjenjuju partiture. Smotru smatra potrebnom zbog buđenja natjecateljskog duha među izvođačima ali i međusobnog učenja i razmjene iskustava. S nostalgijom se prisjetio zlatnog doba za mandolinske i tamburaške orkestre kada je opreme bilo u izobilju, a na putovanja se išlo po cijelom svijetu: „Nekad smo na opremu trošili šakom i kapom, računi za instrumente su se plaćali bez potrebe poznavanja određenih osoba, putovali smo u Švedsku, Tursku...“, sjeća se Višić starih vremena kada se nije moralo „žicati“ za svaku žicu.Jednom od kočnica, osim financija, Višić ističe i propast amaterizma u orkestrima: „Nema više velikih firmi poput TLM-a i TEF-a koje su njegovale svoje KUD-ove, prije je pola grada sviralo u „Ljubici“, govori Višić kojeg unatoč preprekama još itekako drži ljubav prema glazbi, a najveća nagrada za trud i rad i dalje mu je zvuk njegovog orkestra. Priznaje da poput Ivaniševića nekad u ljutnji umjesto reketima lupa instrumentima po stolu, no sreća u nesreći je da su svi instrumenti vremešni, pa veće štete nema.