Na posjet zemljama Jugoistočne Azije, razvikanom Tajlandu i prekrasnoj, ali siromašnoj Kambodži, Ninu Živković, socijalnu radnicu šibenskog Caritasa nagovorio je prijatelj putnik koji joj svako toliko šalje slike iz svih kutaka zemaljske kugle, a ponukana njegovim dojmovima, s dvoje prijatelja uputila se na ovaj 9000 kilometara dalek put.
U trotjednu avanturu krenuli su iz Splita odakle su preko Zagreba i Frankfurta letjeli za Šri Lanku, a od tamo za glavni grad Tajlanda, Bangkok.
Odmah nakon slijetanja iznenadili su ih mirisi, gradska vreva, vika i tuk-tukovi koji jure okolo. Bangkok je prepun lakovjernih turista iz cijelog svijeta, koje Tajlanđani itekako znaju iskoristiti, a i Nina je to odmah osjetila na svojoj koži: „Već prvi dan su nas prevarili za novac.Čim te vide da hodaš okolo s kartom priđu ti onako ljubazni i nasmijani i pitaju odakle si, trebaš li pomoć. Uzmu ti mapu grada iz ruke, iscrtaju gdje sve trebaš ići preporuče „najbolja“ mjesta. Tako nas je jedan „dobronamjerni lokalac“ odveo do agencije gdje su nam prodali izlet do grada Chang Maia za nekih 100-200 kuna više nego što bi nas koštalo da smo išli na svoju ruku i kupili karte na kolodvoru. Na Tajlandu i 100 kuna znači jako puno jer je sve, i po turističkim cijenama, za naše pojmove jako jeftino. Jedan nas je tip namagarčio i namamio jeftinom vožnjom po cijelom gradu za nekih 10 kuna. Doveo nas je ispred neke tvornice odijela gdje rade Pakistanci, a kad smo odbili ući i platiti dodatno, opsovao nas je i otišao poručivši nam da „uzmemo taksi“, te ostavio usred ničega“, prepričava Nina ovaj kulturološki šok čak i za tvrdokorne Balkance.
Zoološki vrt za ljude
U Bangkoku su ostali tri dana i potom se uputili na sjever države u Chang Mai, grad kojeg Tajlanđani zovu „Ruža na sjeveru“, poznatom po 300 hramova, povijesnom jezgrom i bogatom kulturom.
“Iz Chang Maia se mogu bukirati razni trekkinzi po šumi ili izleti po okolnim hramovima. Mi smo odabrali izlet koji uključuje jahanje na slonovima, kupanje pod vodopadom, vožnju po rijeci na splavi od bambusa i posjet plemenu „Dugih vratova“ koji žive u brdu. Radi se o plemenu nazvanom po ženama kojima se u dječjoj dobi na vrat stavljaju prstenovi kako bi im se vrat što više izdužio pa im se vratovi kroz godine istegnu i produže preko 25 centimetara. Očekivali smo u tom selu vidjeti neku vrstu tradicionalne zajednice, a naišli smo na još jednu turističku zamku. Tajlanđani su pripadnike plemena „Dugih vratova“ „uvezli“ iz okolnih područja, uredili im rezervat u kojem žive i služe samo kao atrakcija za turiste. Meni je to izgledalo kao zoološki vrt za ljude. Stravično ih je gledati, rutinski spremno dočekuju turiste, namještaju se za sliku i snimku, a ulaz u njihovo selo naplaćuje se posebno.“
Nina ipak smatra da se na Tajlandu još mogu naći mjesta gdje turisti ne zalaze i gdje nije sve podređeno novcu i brzoj zaradi, no ako se čovjek kreće klasičnim turističkim rutama, nemoguće je izbjeći ovakva razočarenja.
Nakon povratka u Bangkok, sijedi 12- satno putovanje prema Kambodži. Vožnja mini kombijem ne bi bila tako strašna da vozilo ne staje svako malo, tobože radi popravka puknute gume, ulijevanja plina i goriva, a zapravo zaustavljanjem mami zapadnjačke turiste da potroše koji baht više.
Kambodža-azijsko Kosovo
Nini i dalje nije jasno kolike su stvarne tajlandske i kambodžanske cijene jer cjenkanje uzima toliko maha: „Uvijek može manje. Najviše smo se cjenkali za vožnju tuk-tukom i za odjeću. Hrana, piće i smještaj su uglavnom toliko jeftini da se nema smisla natezati za cijenu. Cijena pive je jedina u rangu s našom, ali iskupili su se jer je prodaju u bocama od 0,60 l, dobiješ dakle više od pola litre u boci. Trošili smo prosječno 20,30 dolara dnevno uključujući smještaj, hranu i prijevoz, s tim da se zaista nismo štedili . Iako, ostali turisti kažu da su cijene otkad vlada recesija dosta porasle“, objašnjava nam Nina i dodaje da je sve više jeftinih avionskih karata do ovog dijela svijeta pa je uz malo planiranja moguće proći vrlo povoljno.
Kambodža je zemlja genocida i turizma. Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća u građanskom ratu je pod vlašću komunističkih Crvenih Kmera u masovnim pogubljenjima te zbog gladi i bolesti umrlo preko milijun i pol ljudi. Siromašna, ali prekrasna zemlja netaknute prirode Ninu se dojmila mnogo više od isključivo turistički orijentiranog Tajlanda.
„Doći iz Tajlanda u Kambodžu je isto kao stići iz Austrije na Kosovo. Nema puno automobila, ljudi vuku rikše, a postojeća vozila su u raspadajućem stanju. Na granici smo vidjeli pretovareni kamion koji se raspao pod teretom pa ga je guralo 40 ljudi. U zemlji vlada stravično siromaštvo ali i nesrazmjer; prosječna plaća je tek 50-ak dolara mjesečno, a u Siem Reapu, gradu na ulazu u hramski kompleks Angkor Wat mogu se vidjeti Sheraton hoteli isto kao i trošne barake“, priča.
Družili su se najviše s Kambodžancima koji su, prema Nininom mišljenju otvoreni, srdačni i nasmijani. „Jedan mladić nam je ispričao da bi bio sretan kad bi zarađivao bar 5 dolara dnevno, jer bi tako mogao davati jedan dolar obitelji koju bi to izvuklo iz teškoća. On radi u hostelu i zarađuje oko 50 dolara mjesečno, nije nikad bio izvan države i ne posjeduje ništa osim bicikla, ali, kao i većina, odlično govori engleski jezik. U Tajlandu i Kambodži uglavnom svi znaju engleski, osim vozača koji ga ili ne znaju, ili se prave „mutavi“ kako im ne bi mogao prigovoriti kad te ne odvedu na željenu lokaciju što se često događa. Djeca stalno trčkaraju okolo i prodaju razglednice, a njihov engleski svodi se na „One dollar, one dollar“, i iako ih nije lako gledati, ne smiješ im davati novac jer na darežljivog stranca odmah nagrne cijelo selo“, kaže Nina koja je primjetila da ljudi iz tog dijela svijeta ne rade razliku između Francuske i Hrvatske, dovoljno im je spomenuti da dolaziš iz Europe i odmah misle da si pun novaca, a za Hrvatsku zna oko 2 posto ljudi koji se još sjećaju Davora Šukera i slavne 98'-e.
Full moon party na rajskom otoku
U Kambodži su osim veličanstvenog hramskog kompleksa od 1000 hramova Angkor Wata posjetili i „Floating village“ , selo na splavima koje plutaju na jezeru. „Tamo je život posebno težak, na splavima smo vidjeli djecu koja turiste mame zmijama koje nose obješene oko vrata i žicaju novac za fotografiranje. Naravno, kad daš jednom djetetu dolar za sliku, dođe ih još pet i svi nose siktave zmije oko vrata. Uplašili smo se i morali pobjeći“, smije se naša sugovornica. Zanimljivo je vidjeti kako se u ovom selu život odvija na jezeru, djeca u školskim uniformama svakodnevno veslaju čamcem do škole, njima su splavi kao zapadnjacima bicikli i automobili.
Nakon Kambodže slijedi rajsko iskustvo- bajkovite plaže na jugu Tajlanda.
„Ovo je pravo mjesto za relaksaciju i uživanje, na beskrajnim pješčanim plažama, majmuni su domaće životinje, penju se po tebi čim osjete šuškanje vrećice s hranom. Išli smo na otok Koh Phangan koji je raj za mlade željne izlazaka i partijanja. Tamo se još od 1987. godine održava poznati Full moon party, a na jednom mjestu se zna naći i po 60 tisuća ljudi. Mi smo upali na „mali“ party na kojem se skupilo tek 10 tisuća ljudi. Otok je raj za samce, ponude pljušte na svakom koraku za sve koji traže takvu vrstu zabave. Na svakoj plaži svira drugačija glazba: od trancea, drum'n' basea i housea do reggaea kojim su svi opčinjeni“, priča Nina koja ipak nije htjela ulaziti u detalje o svemu što se može iskusiti u ovom hedonističkom raju.
Osim partijanja, nudi se ronjenje s bocama u živom tropskom akvariju, a mogu se iznajmiti motori i jet ski te tako obići otok.
Pohlepni Tajlanđani i srdačni Kambodžanci
Gosti su smješteni u bungalovima skrivenim među palmama i potpuno stopljeni s okolišem, a apartmanizacija je pojam za koji Tajlanđani još nisu čuli. Stanovnici fanatično štuju kralja Ramu IX koji je na vlasti neprekidno od 1946. godine, a i ako nema velikih ovlasti lokalno stanovništvo doživljava ga kao polubožanstvo. „Svaki dan u 6 sati stanu ispred televizora za vrijeme kraljevog obraćanja i pažljivo slušaju njegove govore. Nitko ne smije uvrijediti ili reći ružnu riječ za kralja“, objašnjava nam Nina koja je ovu pustolovinu u jugoistočnoj Aziji završila s podijeljenim mišljenjem o Tajlanđanima: „Svi su na prvi pogled mirni i ljubazni, a zapravo im iz očiju viri dolar i samo razmišljaju kako zaraditi, posebno oni u Bangkoku. Na jugu su ljudi opušteniji jer su valjda navikli na novac s obzirom na horde turista na tajlandskim otocima. Očito je pravilo da su južnjaci u cijelom svijetu ležerniji“, zaključuje Nina Živković koju su siromašni i dragi Kambodžanci posebno oduševili, o čemu svjedoči jedna gesta kojoj se nije nadala: „Sjedili smo s domaćim stanovnicima u baru i pili pivo za jedan dolar, kad nam je palo na pamet da probamo tradicionalno kambodžansko piće, a čuli smo da je u Kambodži dobar viski. U kafiću ga nisu imali, no jedan od domaćina se ponudio da će nam ga nabaviti u susjednom kafiću. I tako smo mu dali novac očekujući da će nam donijeti svakom po čašu viskija, no on se vratio s cijelom litrom pića, koju smo na kraju dobili za samo dva dolara“, navodi Nina primjer kambodžanske ljubaznosti i srčanosti lokalnog stanovništva. Nakon Tajlanda i Kambodže slijedi izlet u Vijetnam i Laos, a ovoj Šibenčanki željnoj avanture želja je u budućnosti posjetiti i Nepal.
