Srijeda, 21 Ožujak 2018 18:10

20 godina od snimanja filma "Kako je počeo rat na mom otoku" na daskama HNK priprema se istoimena predstava

Napisala: 
20 godina od snimanja filma "Kako je počeo rat na mom otoku" na daskama HNK priprema se istoimena predstava

"Kako je počeo rat na mom otoku" uvjerljivo je najgledaniji hrvatski film koji je snimljen prije 20 godina i to u kanalu svetog Ante i u Primoštenu. .
Po istom Brešanovom scenariju dramaturginja Željka Udovičić radi adaptaciju za istoimenu kazališnu predstavu u koprodukciji HNK u Šibeniku i kazališta Gavella iz Zagreba.
Glumci s probama kreću 25. ožujka 2018. dok se premijerna izvedba u HNK u Šibeniku očekuje krajem svibnja.
Redatelj je Dražen Ferenčina.

Glazbu kao i u filmu potpisuje Mate Matišić. Scenograf je Dragutin Broz, scenografkinja Sara Lovrić Caparin. U predstavi će glumiti Janko Rakoš /major Aleksa Milosavljević/, Boris Svrtan /Blaž Gajski/, Jakov Bilić /Roko Papak/, Nenad Cvetko /Murko Munita/, Franka Klarić /Lucija Milosavljević/, Šime Bubica /Sven Gajski/, Igor Kovač /Martin/, Anica Kovačević /Spomenka/, Ivan Grčić /vojnik s Kosova/, Nikola Baće /vojnik Šćepanović iz Crne Gore/, Zoran Gogić /pjesnik/.

 

 

U povodu 20. obljetnice snimanja filma „kako je počeo rat na mom otoku“ Jutarnji list je objavio veliki intervju s Vinkom Brešanom kojeg prenosimo u cijelosti.
'Svaki filmski autor priča neku osobnu priču. Ja trudim da publika prepozna kako ja doživljavam svijet. Ono što mene veseli je to što su svi moji filmovi komunicirali s publikom i što implicira da publika moje poimanje svijeta prepoznaje. To je u krajnjoj liniji i definicija filma jer je film prikazivanje individualnog poimanja svijeta drugim individuama. Ako je autor u toj komunikaciji s publikom neuspješan tada će publike biti manje'

 

Domovinski rat znači različite stvari za različite ljude.

Za mene su to bile uzbune, trčanje u podrum pretvoreno u neku vrstu igre jer sam bio premlad da bi znao što se stvarno događalo i odlazak kod rodbine u dio države dok se situacija u mojem gradu ne smiri.
Projektilom je pogođena zgrada u kojoj sam tada živio i to na strani gdje je bila moja spavaća soba. Mama mi je imala radnu obavezu, a stan mojih bake i djeda je orobljen. Neki od mojih susjeda bili su na fronti. Roditelji nekih mojih prijatelja također su ratovali.
Taj konflikt je svakoga tko ga je proživio oblikovao i zauvijek promijenio, a priču o Domovinsku ratu stoga zapravo čine stotine tisuća priča ljudi.
Jednu takvu priču odlučio je ispričati i filmski redatelj Vinko Brešan kada je vidio što se događalo u njegovom okruženju.
Tako je nastao film 'Kako je počeo rat na mom otoku', a Jutarnji je list povodom 20. godišnjice dolaska filma u kina posjetio Brešana kako bismo istražili nastanak, snimanje i utjecaj filma koji je obilježio hrvatski film 90-ih godina.
 

 

Inspirirano stvarnim događajima 

 

Brešan kaže da je 'Kako je počeo rat na mom otoku' isprve trebao biti dokumentarni jer se on time tada zapravo htio baviti. Prosvjedi koji su se odvijali ispred vojarne JNA u Šibeniku, a kojima je svjedočio bile su jedinstvene na svoj način. 'Kada su se odvijali prosvjedi ispred vojarni JNA u Šibeniku ja sam vidio neke situacije koje su bile jako smiješne', kaže mi Brešan tijekom razgovora u prostorijama Zagreb filma. 'Tijekom te napete situacije humor je naprosto izbijao van.'
Brešan kaže da tada nije imao kameru da te situacije koje je vidio i snimi, a kada je napokon došao do kamere JNA je tada već bila otišla iz Hrvatske i prosvjeda više nije bilo. Raditi dokumentarni film o tome značilo bi da se humor koji su generirale situacije kojima je svjedočio izgubio kroz prepričavanje. Doživljavanje tih situacija iz druge ruke lišilo bi ih onoga što ih je činilo smiješnima. 'Shvatio sam da je jedini način da se taj humor vrati je da snimim igrani film', kaže Brešan.
Brešan je svoje dojmove koje prikupio na terenu pretočio u prvu verziju scenarija. 'Tu sam verziju odnio Ivi (Brešanu, redateljevu ocu, op.a.). On mi je rekao da mi nedostaje priča, da imam humoristične situacije, ali da nisu povezane u cjelinu', objašnjava Brešan. U toj se fazi Ivo Brešan aktivno uključuje u projekt i otac i sin nastavljaju s radom na scenariju. Kada je scenarij bio spreman za pokazivanje drugima, Brešan je krenuo u potragu za producentima koji će film koji je osmislio i snimiti.
 

 

Urednička odvažnost HTV-a

Tijekom zime 1995. godine scenarij se nastavio prepravljati i dorađivao – ništa neobično za filmski scenarij - a kada je bio gotov, Brešan ga je odnio u HTV, uredniku dramskog programa Ivi Štivičiću.
Tadašnji susret sa Štivičićem Brešan opisuje kao vrlo dobar i kreativno stimulativan. 'Nakon što mi je dao neke zanimljive upute i nakon što sam scenarij još malo doradio, dobili smo zeleno svjetlo za snimanje', kaže Brešan dodajući da potencijalna škakljivost priče nije u niti jednom trenutku bila otežavajući faktor tijekom geneze projekta.
'Ivo Štivičić je ozbiljan urednik i on je stao iza projekta. U to su se vrijeme određeni elementi tog projekta mogli smatrati škakljivima, ali HTV je u njega ušao', objašnjava Brešan. 'Nikakvih intervencija u priču nije bilo od strane televizije.'
Projekt je krenuo u snimanje iste godine kada je prvi puta donesen na HTV, točnije u zimu 1995. godine, a zimsko je snimanje trajalo 28 dana.
Jedan od prvih kreativnih suradnika koji su se pridružili projektu bio je iskusni direktor fotografije Živko Zalar. 'On je također istaknuo neke potencijalne manjkavosti scenarija tako da se na priči i na scenariju konstantno radilo', dodaje Brešan.
Film je sniman u 'Šibenskom kanalu' (Kanal sv. Ante, op.a.) i Primoštenu i vojarna koja se nalazi u centru sukoba u filmu stvarno postoji, odnosno ispred nje su snimane scene inspirirane onima koje su se ispred nje u stvarnosti nešto ranije u 90-ima uistinu događale.
Tijekom samog snimanja nije bilo nikakvih većih problema, niti retroaktivnog miješanja u priču koja je odobrena. Brešan tu činjenicu pripisuje tome da se ekipa filma tijekom snimanja bila u dosta velikoj izolaciji te da su se nalazili doslovno usred ničega. 'Najveći problem je bio što nije bilo zahoda, ali osim toga nismo imali nikakvih većih problema', kaže Brešan kroz šalu.
Oni problemi s kojima se projekt suočio uglavnom su bili povezani s glumačkom podjelom, ali oni su riješeni na način da projekt nije patio.

 

Savršena podjela

 

Brešan kaže da je prilikom odabira glumaca istovremeno imao i sreće i nesreće, ali da je konačna podjela, ona koja gledatelje i nakon 20 godina svaki put iznova oduševljava, savršena, premda su se u nekim ulogama našli glumci koji nisu bili redateljev prvi izbor.
'Matija Prskalo, koja igra ženu Alekse Milosavljevića Luciju, uskočila je jer su glumicu koja je originalno trebala igrati tu ulogu obaveze u njezinom tadašnjem kazalištu spriječile', kaže Brešan. 'Dani snimanja su bili fiksni, nisu se mogli mijenjati i zato smo morali potražiti zamjenu. Ivica Vidović, koji igra pjesnika je također naknadno ušao u projekt. Međutim, jezgra glumačke ekipe, odnosno glavni glumci koje smo imali na filmu bili su moj prvi izbor.'
Glumačko vladanje Brešanovim scenarijem, odnosno prirodnost s kojom su sada neke antologijske replike izrečene, dovelo je naš razgovor do pitanja o improviziranju glumaca. 'Bitorajac je dio razgovora na ulazu u vojarnu improvizirao, baš kao i Navojec kada pokušava okupirati pažnju vojnika koji su još uvijek u službi pokazujući im puteve seksualnog umijeća. Imate recimo scenu kada (Ljubomir Kerekeš) daje pištolj na čišćenje. Replika 'Ima da svetli k'o da... da svetli', je Ljubina improvizacija. Međutim, osim toga, veći dio replika i scena su snimljene onako kako su napisane', objašnjava Brešan.
Brešan ističe da se scena u kojoj Lucija Milosavljević poziva svog supruga Aleksu (Ljubomir Kerekeš) da se vrati jer mu je 'skuvala paštašutu' mijenjala tijekom snimanja. 'Ja sam za tu scenu napisao monolog koji je Matija dobila ujutro na dan snimanja dok se šminkala. Rekao sam joj ići ćemo polako rečenicu po rečenicu i pozvao sam probu', kaže Brešan. 'Ona je na toj probi tako izgovorila taj monolog da su statisti umirali od smijeha. Matija je taj tekst podigla na višu razinu svojom glumom i svojim instinktima.'
'Takav vam je glumac i (Predrag Vušović) Pređo bio. On je znao dodati jedan element emocije svakoj replici koji ju čini životnijom', kaže Brešan i dodaje da Vušović prije pojavljivanja u 'Otoku' nije puno glumio na filmu. 'Kada sam ja studirao na Akademiji (Dramske Umjetnosti) on je već bio legenda, premda nije imao glavnih uloga u domaćim filmovima', objašnjava Brešan. 'On je bio vrlo kreativan u procesu stvaranja lika, zahtijevao je puno od redatelja.'
 

 

Najgledaniji hrvatski igrani film

 

Kako je počeo rat na mom otoku je od samog početka bio zamišljen i realiziran kao televizijski film, no Antun Vrdoljak ga je odabrao za prikazivanje na Pulskom filmskom festivalu 1996. godine. 'Uz (Kako je počeo rat na mom otoku) odabrani su i 'Prepoznavanje' Snježane Tribuson te 'Djed i baka se rastaju' Zvonka Ilijića', kaže Brešan. Nakon odabira filmovi su prebačeni na 35mm filmsku vrpcu te im je tim činom zapravo omogućeno prikazivanje u kinima.
Na Pulskom je filmskom festivalu te godine pobijedio Brešanov 'Kako je počeo rat na mom otoku'. 'Tada nije bilo nagrade za najbolji film, nego je najveća nagrada bila Velika zlatna arena za režiju i tu sam nagradu dobio ja. Matija Prskalo je dobila nagradu za sporednu žensku ulogu, Vanda Rimić je dobila nagradu za kostim i film je osvojio nagradu Zlatna vrata Pule po izboru publike', kaže Brešan.

 

Nekoliko mjeseci nakon uspjeha u Puli film je ušao u kino distribuciju, a kako mi Brešan kaže, sve ostalo se zna. To međutim ne znači da put nije bio težak.
'U tom trenutku gledanost hrvatskog filma nije bila velika, a moja je želja bila uspostaviti komunikaciju s publikom', objašnjava Brešan. Kada su ga pitali kakvu i koliko publike očekuje, Brešan je tada rekao da očekuje 50 tisuća ljudi u kinima. 'To je u tom trenutku izgledalo jako puno. Takva je procjena možda djelovala i bahato s moje strane', dodaje Brešan. Ispostavilo se da procjena ne samo da nije bila bahata, nego je ispala skromna.

 

'Prvi dan nakon premijere film je počeo igrati u Kinu Europa i ja sam tada s djetetom u kolicima otišao vidjeti kako ide film. Kada sam došao do kina i vidio sam ogroman red. Red je išao do Bogovićeve. Prva pomisao mi je bila da je neko događanje na Cvjetnom i da sada nitko neće ići u kino. Međutim, red nije bio za taj nepostojeći događaj, ljudi su naime u redu čekali da kupe kartu za Otok', kaže Brešan.

 

Brešana je takav interes za film šokirao te je supruzi, inače montažerki filma 'Kako je počeo rat na mom otoku', Sandri Botici Brešan, po dolasku kući iz šetnje rekao što je vidio. Supružnici su tada ponovno izašli iz kuće i zaputili se prema Europi kako bi vidjeli taj epski red, no njega sada nije bilo. 'Kažem tada supruzi da je bio red, uvjeravam je. Otiđemo do blagajne i vidimo da piše 'Rasprodano'. Naime što, sve su projekcije bile rasprodane', kaže Brešan.

 

'Kako je počeo rat na mom otoku' vrlo je brzo skupljao gledatelje i na kraju je došao do 342 tisuće gledatelja, odnosno gotovo pa sedam puta više od Brešanove originalne, po njegovima riječima, možda i bahate procjene. Te 342 tisuće gledatelja do dan danas predstavljaju rekordan uspjeh za jedan hrvatski igrani film u kinima.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme

 

'Uspjeh nekog umjetničkog djela vrlo često ne ovisi isključivo o samom djelu. Bitan je i trenutak kada se to umjetničko djelo prezentira', objašnjava Brešan. 'Računajte da se radi o '96. godini, rat je prošao prije godinu dana i postojala je potreba da se kroz smijeh izbace sve te muke i patnje koje je rat donio. Očito je da je film došao u pravo vrijeme za tako nešto.'

 

S obzirom na to da filmu treba dugo vremena da se snimi, od prve ideje do prikazivanja zna proći i nekoliko godina, filmaši su često pod pritiskom da rade filmove o stvarima koje će biti aktualne u vremenima koja dolaze, a ne onima u kojima trenutno žive. 'Scenarij za film je bio završen u trenutku prije Oluje, rat je još trajao. Film je odobren za snimanje prije Oluje', kaže mi Brešan.

 

Čak niti s 20 godina odmaka, Brešan ne može definitivno reći da je jedna ili druga stvar pomogla filmu da postigne takav uspjeh te da ga se ljudi i nakon svog ovog vremena i dalje rado sjećaju. 'Ljudima su drukčije stvari smiješne, a drukčije ih stvari pogađaju. Pašta šuta je ušla u jezik, to znam da je funkcioniralo', kaže Brešan. 'To je do te mjere ušlo u opću svijest da je tijekom prosvjeda za Radio 101 na jednom transparentu pisalo 'Sapunaru vrati se kući, skuhali smo ti pašta šutu'. Ta replika je ušla u jezik ulice.'
Brešan se međutim slaže da je dio uspjeha filma, po mnogima veći dio, leži u tome da se mnogi građani Hrvatske s likovima koji su se pojavili u filmu mogu poistovjetiti te da su određene situacije iz filma ljudima na jedan ili drugi način bliske. 'Moj princip rada je da jednu veliku temu, s velikim 'T', pretvorim u mali 't'. U tim se situacijama nalaze obični ljudi, mali ljudi. Pokušavam tu veliku temu pretvoriti u nešto intimno. S druge strane, pokušavam u sve to unijeti i neki humor, kojemu gravitiram', kaže Brešan.
Povijest filma prepuna je primjera gdje se humorom, tako reći, napadalo neku veliku i mučnu temu, kao što su 'Veliki diktator' Charlieja Chaplina ili 'Velika iluzija' Jeana Renoira s ikoničkim kadrom grudanja zatvorenika. 'Ako se tako nešto napravi s mjerom, onda to može biti jako efektno jer nije očekivano', kaže Brešan.

 

Definitivni film o Domovinskom ratu

 

Nitko nije mogao predvidjeti takav uspjeh filma pa ni sam Brešan. Ništa nije upućivalo da će film postići takav uspjeh. Brešan kaže da ga taj uspjeh nije kreativno zakočio te da je 'drsko' krenuo s razvojem svog sljedećeg projekta, također uspješnice, ali drukčije vrste uspješnice, filma 'Maršal'.
'Otok nije imao međunarodni uspjeh, naime ipak je bilo riječ o filmu skromnog budžeta. Također, a što je plod možda mog neiskustva, film nije na najbolji način objasnio o čemu se u njemu zapravo radi onima koji nisu bili iz naše države i onima koji nisu znali što se kod nas događalo', objašnjava Brešan. 'Jedan južnoamerički distributer mi je poslije gledanja filma rekao da mu je film super, ali da ne zna o kojem se ratu radi.'
Brešan se i poslije u svojoj karijeri vraćao temi rata i njegovih posljedica u filmovima 'Svjedoci' i 'Nije kraj', međutim kako kaže, Nije kraj je posljednji film koji je direktno povezan s Domovinskim ratom. 'Ne znači da u budućnosti možda opet neću raditi film o Ratu, ali trenutno nemam takvih afiniteta.'

 

Brešan kaže da je 'Kako je počeo rat na mom otoku' najbolje od njega što je bio u mogućnosti u tom trenu dati. 'Ja sam građanin Republike Hrvatske koji živi u ovoj zemlji. Živio sam u njoj cijelo vrijeme, cijelo vrijeme sam bio tu, nigdje nisam išao i naprosto sam vezan na svaki način za ovo ovdje. Ako proživljavamo sudbinu svih građana ove države, onda je prirodno da kada radim film radim nešto što radim iz sebe, ali da pripada svima', kaže Brešan.
'Svaki filmski autor priča neku osobnu priču. Ja se trudim da publika prepozna kako ja doživljavam svijet. Ono što mene veseli je to što su svi moji filmovi komunicirali s publikom i što implicira da publika moje poimanje svijeta prepoznaje. To je u krajnjoj liniji i definicija filma jer je film prikazivanje individualnog poimanja svijeta drugim individuama. Ako je autor u toj komunikaciji s publikom neuspješan tada će publike biti manje', zaključuje Brešan.
'Otok' je u tom trenutku bio nešto što je publika nedvojbeno prigrlila i činjenica da je još uvijek najgledaniji hrvatski igrani film i 20 godina nakon što je prvi puta prikazan u kinima govori o tome da je najbolje od Brešana što smo kao publika dobili poprilično dobro. Čak štoviše, Kako je počeo rat na mom otoku je definitivni film o Domovinskom ratu i tu će titulu još neko vrijeme suvereno držati.


 

Objavljeno u Kultura i zabava
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!