Redateljica Hana Jušić zadnjih mjeseci redovito puni novinske stupce. Rođena u Šibeniku, odrasla u Zagrebu, Jušić se nametnula svojim već kratkometražnim filmovima, a zbog debitanskog dugometražnog filma snimanog u Šibeniku i okolici grada, 'Ne gledaj mi u pijat' ponio je titulu festivalskog favorita u međunarodnim vodama. Hanu, pak, s razlogom smatraju najvećom nadom hrvatskog filma.
Vjeran Grković razgovarao je s Hanom za Lupiga.com portal, a dio razgovora u kojem Jušić tvrdi kako su dalmatinski alfa muškarci kastrirani prenosimo na našem portalu.
Napravila si film o jednoj dalmatinskoj obitelji, odnosno o ženi unutar te obitelji. Film izlazi u vrijeme kad hrvatski neokonzervativni pokreti obitelj stavljaju na pijedestal svih vrijednosti, dok je kod tebe ona (i) neka vrsta zatvora.
- U vrijeme kad sam počela pisati taj scenarij, u hrvatskom društvu se još nije desio taj "vigilare zaokret" i obitelj još nije imala konotacije kakve joj žele nametnuti konzervativni pokreti, ali u posljednje vrijeme, zaista, svima su usta puna obitelji kao svetinje našeg društva. Suvišno mi je polemizirati sa takvim viđenjem obitelji. Obitelj nam je svima zapravo nametnuta. Sve te patologije koje imamo često proizlaze iz obitelji. Obitelj je nešto što nas istodobno jako određuje i na pozitivan i na negativan način.
Čak mi se čini da je tema disfunkcionalne obitelji već izlizana i u književnosti i u filmu, što me je pomalo strašilo. Da sad ne kažem najizlizaniju rečenicu o nesretnim i sretnim obiteljima iz Ane Karenjine, tema obitelji uvijek je podrazumijevala govoriti o nesretnoj obitelji, pa sam se više puta prepala da se bavim klišeom. Ipak, nešto me je svejedno gonilo da se njome bavim, ali sad, nakon ovog filma, nekako osjećam da sam baš iscrpila temu.
Što si htjela reći ovom obiteljskom pričom?
- Nije da ja imam neku namjeru nešto reći, nego me je zanimao takav tip odnosa, gdje si ti jednostavno osuđen na neke ljude. Imaš obitelj, ljude s kojima stvaraš neki dugotrajan, višegodišnji odnos. Mene zanima odgovor na pitanje zašto moraš, odnosno zašto bi bila obavezna voljeti obitelj. Tema je vrlo kompleksna, zbog toga što si u poziciji da te ljude voliš unatoč svemu. Zanimalo me to na dramaturškoj razini. Ljudi se najviše puštaju u odnosu sa svojim bližnjima i pritom vrlo često imaju slične obrasce ponašanja. U obitelji se često pokazuju u najgorem svjetlu.
Kakav obrambeni mehanizam ima tvoja junakinja?
- Ona baš i nema obrambeni mehanizam. Ja sam tu glavnu junakinju htjela napraviti da bude kao neka mala mačka; da nema baš razvijenu neku instrospekciju, da jednostavno postoji i da ima instikt za preživljavanje koji je dosta rudimentiran. Ona jednostavno postoji i pritom nema privilegiju da može pasti u depresiju. Deprimirati se – to je u stvari privilegija onih koji imaju vremena baviti se sobom i svojom psihom. To je privilegija buržoazije.
Koliko tvoja filmska obitelj ima uporišta u stvarnoj dalmatinskoj obitelji?
- Kad me pitaju o filmu, redovito mi kažu da sam ispričala priču o dominantnom ocu i patrijarhatu, o tome koliko je u Dalmaciji jak patrijarhat. Ja zapravo imam osjećaj da su dalmatinski muškarci, pogotovo odnedavo, obezvlašćeni na neki način. Da spomenem Juricu Pavičića, on je rekao da je okolnosti moje filmske priče doživio kao posljedicu uništene industrije u Dalmaciji, odnosno uništene "muške privrede". Dalmacija postaje jedna ogromna uslužna djelatnost, dalmatinski alfa mužjaci ostaju bez posla. Oni su kastrirani.
Preostali dio razgovora pročitajte na stranicama Lupiga.com ili klikom na poveznicu - FILM.
