Mlada Marica Mihaljević prva je Šibenčanka u povijesti koja je osvojila Mont Blanc, najviši vrh planinskog masiva Alpa, visok 4810 metara. Prema novim zemljopisnim tumačenjima, Mont Blancu je titulu najvišeg vrha Europe preoteo neaktivni vulkan, kavkaski Elbrus, visok 5642 metra, a energičnoj Marici nove visine predstavljaju samo dodatnu motivaciju. Kao članica šibenskog planinarskog društva sv. Mihovil planinarenjem se počela baviti 2007. godine, dosad se popela na Tursku goru u Sloveniji i Čvrsnicu u Bosni i Hercegovini, ali do ovog pothvata nije išla preko 2500 metara. Do alpske pustolovine dovela ju je želja za avanturom ali i velika sreća. „Članovi alpinističkog kluba iz Zadra pripremali su se za uspon na Mont Blanc, a kako se svi krećemo u istim krugovima, pozvali su me da im se pridružim. Odmah sam pristala jer je šibenski planinarski klub malen s ograničenim proračunom pa sam ovo prepoznala kao idealnu priliku. Bila sam jedina Šibenčanka u grupi uz devet Zadrana i dvije cure iz Gospića“, priča Marica po povratku s avanture života.
Između oluje i vjetra do vrha
Maričini kolege za uspon su izabrali najteži i najopasniji put, onaj s francuske strane do kojeg uspon traje osam a spust šest sati. Inače, do Mont Blanca koji se nalazi na tromeđi Francuske, Italije i Švicarske vodi nekoliko ruta, a planinari često odabiru fizički najzahtjevniju stazu koja kreće iz francuskog alpinističkog centra Chamonix.(1).jpg)
U kamp iznad Chamonixa stigli su 13. kolovoza i tri dana proveli u pripremi vježbajući alpinističke tehnike poput spašavanja unesrećenih, izvlačenja iz pukotina i penjanja po strmini. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, najave o vjetru i olujnom nevremenu pratile su ih iz dana u dan, a petak 19. kolovoza bio je zadnja šansa za akciju. Najviše penjača na Alpe se uputi krajem srpnja i početkom kolovoza, kad su vremenske prilike najpovoljnije pa su hrvatski planinari, pri kraju kolovoza imali veliku sreću.
„Saznali smo će od petka navečer do subote popodne prognoza biti povoljna. Navili smo sat za 1 iza ponoći, a kad smo se probudili i ugledali na obzoru munje i sijevanje, mislila sam da je sve propalo. Odlučili smo pričekati još sat vremena, a ležeći u šatoru bila sam luda od nervoze, govorila sam sama sebi- je li moguće da će sve propasti. Ipak, oko 2 sata ujutro netko je viknuo „ajmo, krećemo“ i adrenalin je počeo pumpati“, govori Marica i nastavlja opisivati čaroliju koju samo planinari mogu razumjeti.
„ Uspon je osjećaj koji se ne može opisati, ispred tebe je ogroman masiv a ti si samo jedna mrvica, točkica i ništica naspram njega. Pomalo je sablasno penjati se po noći, vidiš samo svjetla s kaciga i obrise ljudi ispred sebe. Ali svi smo bili tako nabrijani, čulo se samo zveckanje opreme i osjećalo ogromno uzbuđenje u zraku.“
Samo mazohisti dosegnu 4810 metara
Čak i na ogromnoj planini poput Alpa moguć je zastoj u prometu, posebno u doba kada masa planinara iz cijelog svijeta kreće na uspon. Neke dionice su toliko uske i neprohodne da je neizbježno čekati red. „To čekanje mi je najteže padalo jer su temperature bile ispod nule, a u kombinaciji s jakim hladnim vjetrom , tresli smo se ko šibe. (1).jpg)
Problem je i visina, gore je zrak toliko rijedak da nakon svakih deset koraka moraš stati da bi normalno udahnuo. Visinska bolest izaziva vrtoglavicu i jaku mučninu.Jedna članica ekspedicije, cura iz Gospića je povraćala i nije mogla nastaviti dalje pa ju je instruktor morao ispratiti nazad u kamp. Ja u 14 sati koliko je trajao uspon i povratak nisam mogla ništa jesti, stavila sam komadić čokolade u usta, no morala sam ga ispljunuti toliku mi je mučninu izazvao. Na kraju se više nismo penjali, već puzali do vrha na nezahvalnom terenu“, kaže Marica i kroz smijeh priznaje da je planinarenje prilično mazohističan sport.
I konačno, vrh: „Osjećaj je neopisiv, toliko sam to željela, i sad sam tu, razmišljala sam. Bilo je prekrasno sunčano vrijeme iako jako hladno, a odozgo je pucao prekrasan pogled; sve one planine koje smo savladali sad su ispod nas. Na vrhu svi imaju neke ritualne kojima obilježe kraj teškog uspona. Mi smo urlali i pjevali na hrvatskom jeziku, to nam je bilo dovoljno, ipak svi su nas čudno gledali. Gore sam postavila zastavu našeg planinarskog društva, nek se vidi da je i Šibenik stigao na Alpe“, kaže ova ponosna alpinistica.
Sponzori zakazali
Nakon što se s Alpa spustila nazad na posao, kako je zafrkavaju kolege u „Merkuru“ Marica već razmišlja- gdje dalje. Priznaje da je želja prisutna, sad kad je osvojila jedan od najviših svjetskih vrhova, pogled puca još više. Ipak, o novcu ovise daljnje avanture jer planinarske ekspedicije koštaju. .jpg)
Za visine poput Alpa potrebna je posebna oprema, samo rukavice treba platiti 700 kuna, gojzerice i hlače preko 2000. Maricu su, osim zadarskog alpinističkog kluba, sponzorirali i njen matični planinarski klub "sv. Mihovil", HGSS stanica Šibenik i njen zubar Ante Slavica iz Bilica, dok sponzori iz većih firmi nisu imali sluha za prvu i zasad jedinu Šibenčanku na vrhu Alpa.
Osim planinarenja, svestrana Marica završila je tečajeve za planinarskog vodiča, članica je šibenske stanice Gorske službe spašavanja, ima diplomu ITLS-a (izvanbolničkog zbrinjavanja unesrećenih), bavi se canyoningom i radi kao voditeljica aerobica. Ipak, planinarenje je najviše vuče: „Ne radi se samo o adrenalinu, ima i lakših načina za osjetiti uzbuđenje. Kad bolje razmislim, na planini se samo propatiš, toliko je muke i napora. Smrzneš se, a led te toliko uspava da samo hoćeš spavati i nema te tehnike koja te drži budnim osim adrenalina i ljubavi prema penjanju. Ne znam kako bih objasnila taj osjećaj koji me vuče gore. Planinarenje je moj način života- to je to, najjednostavnije rečeno“, završava Marica kojoj želimo osvajanje svijeta. Ili barem njegovih najviših vrhova.
