Danas je Svjetski dana kazališta i na taj dan se svake se godine u tisućama kazališta širom svijeta čita međunarodna poruka. Svjetski dan kazališta je akcija koju je pokrenuo ITI - Internacionalni teatarski institut, međunarodna organizacija osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi. Povodom Svjetskog dana kazališta HNK u Šibeniku danas organizira gostovanje Glumačke družine' Histrion ' sa predstavom Vlade Gotovca "MOJ SLUČAJ". Predstava će biti izvedena večeras s početkom u 20 sati.
Ovogodišnju poruku napisao je Brett Bailey, južnoafrički dramski pisac, dizajner, redatelj, autor instalacija i umjetnički direktor produkcijske kuće THIRD WORLD BUNFIGHT:
"Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe. Ispod stabala u malim selima, i na tehnološki naprednim pozornicama u globalnim metropoloma; u školskim dvoranama, na poljima i u hramovima; u sirotinjskim četvrtima i na gradskim trgovima, u mjesnim zajednicama i urbanim podrumima, ljude privlači zajedništvo efemernih kazališnih svjetova koje stvaramo kako bismo izrazili svoju ljudsku složenost, svoju raznolikost, svoju ranjivost, kroz svoju krv i meso, dah, i glas.
Okupljamo se kako bismo jecali i prisjećali se, kako bismo se smijali i razmišljali, učili i potvrđivali, i zamišljali. Kako bismo se divili tehničkoj spretnosti, i kako bismo utjelovili bogove. Kako bismo zajednički osvijestili svoju sposobnost da stvaramo ljepotu, samilost, ali i činimo čudovišne stvari. Dolazimo kako bismo upili energiju i snagu. Kako bismo slavili bogatstvo raznolikih kultura i raskinuli granice koje nas dijele.
Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe. Rađa ga zajednica, a on nosi maske i kostime naših raznolikih tradicija. Koristi naše jezike, ritmove i geste, i otvara nove prostore pred nama.
A mi, umjetnici koji radimo s tim drevnim duhom, osjećamo potrebu kanalizirati ga kroz naša srca, naše ideje i naša tijela, kako bismo razotkrili svu prozaičnost ali i svu blistavu tajanstvenost naših stvarnosti.
Ali, u ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, bježe od sukoba i nevolja, u kojem u našu privatnost zadiru tajne službe a naše riječi cenzuriraju samovoljne vlade, u kojima se šume uništavaju, životinjske vrste istrebljuju, a oceani zagađuju: što zapravo imamo potrebu razotkriti?
U ovom svijetu nejednakih odnosa moći, u kojem nas različiti hegemonijski poretci pokušavaju uvjeriti da je jedna nacija, jedna rasa, jedan rod, jedna spolna orijentacija, jedna religija, jedna ideologija, jedan kulturalni okvir superioran ostalima, može li se zaista braniti tvrdnju da bi umjetnost trebala biti nesputana društvenim programima?
Hoćemo li se mi, umjetnici arena i pozornica, povoditi za sterilnim potrebama tržišta ili ćemo zgrabiti moć koju imamo, moć da stvorimo čist prostor u srcima i umovima društva, da okupimo ljude oko nas, da ih nadahnemo, očaramo i informiramo, i time stvorimo svijet nade i iskrene suradnje?"
Pisanje hrvatske poruke organiziralo je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU), ove godine dodijelivši tu čast Zvonimiru Zoričiću, glumcu, nacionalnom prvaku Drame HNK u Zagrebu:
'Velika mi je čast što mi je dana prilika, povodom Svjetskog dana kazališta, obratiti se ovim pismom svekolikoj hrvatskoj kazališnoj javnosti.
Danas, nakon 40 i nešto godina glumačkog trajanja, podvlačeći crtu pri punoj svijesti izjavljujem: Ja sam glumac. Biti glumac znači biti članom velike obitelji koja se zove KAZALIŠTE. Glumac je srž kazališta.
Prije 40 godina, kada sam na pozornici HNK u Zagrebu, igrao ulogu Hamleta, u svojoj mladenačkoj naivnosti bez rezerve sam povjerovao Hamletovim uputama glumcima: " Svrha glume je bila i jest, da bude ogledalo prirode, da pokaže vrlini njeno pravo obilježje, a ruglu njegov pravi lik i obris". Ta moja vjera u smisao kazališta, osmislila je moje glumačko postojanje. I zato: hvala kazalištu!
A svima vama, dragi mladi kazalištarci, poručujem: budite naivni i pišite, igrajte, režirajte svoje "Mišolovke" i vjerujte da će u vašem ogledalu, publika, bez koje to ogledalo ne postoji, prepoznati koji su to ljudi, kako bi rekao Držićev Negromant , "nahvao" a koji "nazbilj".
Jer "ljudi nazbilj, ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli. I dan današnji ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi su nahvao feca od ljudskoga naroda. "
I na kraju želim spomenuti neke kazališne umjetnike kojih više nema, a koji su svojim umjetničkim djelovanjem ostavili duboki trag, ne samo na mene kao glumca, nego i na svekoliko hrvatsko kazalište. Hvala profesorima: Tomislavu Durbešiću, Zlatku Crnkoviću i Izetu Hajdarhodžiću; redateljima Petru Šarčeviću, Kosti Spajiću i Marinu Cariću. Hvala kolegama glumcima Vanji Drachu, Zdravki Krstulović, Eni Begović, Božidaru Oreškoviću i svim drugim umjetnicima koji su nas zadužili posvećenošću kazalištu.
A Vama živima Čestitam Svjetski dan Kazališta!'
