Datum objave: 04. Listopad 2017

Razmišljanje šibenske neviste:Zašto mlade treba učiti da ne štrebaju i zašto svako znanje nije kapital

Razmišljanje šibenske neviste:Zašto mlade treba učiti da ne štrebaju i zašto svako znanje nije kapital
Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Ponukala me je na pisanje ove kolumne poruka koju je šibensko – kninski župan Goran Pauk uputio šibenskim studentima povodom početka nove akademske godine: „Dragi studenti, jedina investicija koja nikada neće propasti je investicija uložena u znanje, to je kapital koji vam nitko ne može oduzeti niti može obezvrijediti. Stečenim znanjem na ovoj visokoškolskoj ustanovi doprinijet će te gospodarstvu kako naše lokalne zajednice tako i čitave Lijepe naše.“ Svaka riječ stoji pa bih poruku rado produbila.

 

U kontekstu suvremene ekonomije (tzv. ekonomije znanja ili knowledge economy), znanje nedvojbeno predstavlja kapital, kako na individualnoj tako i na društvenoj razini. Međutim, nije svako znanje kapital i neće se svaka investicija u školovanje isplatiti, na što ukazuju brojni visokoškolovani ljudi koji su uredno studirali, mnogi čak s izvrsnim uspjehom, a godinama se ne uspijevaju zaposliti. Stoga mladima preporučujem da već tijekom studija vode računa o trendovima te željama i potrebama tržišta rada. Nije lako odabrati zanimanje koje će omogućiti koliko-toliko sigurno zaposlenje. Umjetna inteligencija će u sljedećih 20-30 godina, dakle tijekom radnog vijeka današnjih studenata, ugroziti mnoga radna mjesta. Nema sigurnosti, pa čak i kada postoji popularna „veza“, jer skoro svako radno mjesto koje danas „je“ - sutra možda „nije“, ovisno o nepredvidivim okolnostima.

 

Neki dan sam u novinama pročitala kako je robot samostalno obavio operaciju zuba, manje komplicirane pravne slučajeve rješavaju kompjuteri a vrhunski programirani auti sami voze. Gdje je tu mjesto za čovjeka i njegov kapital znanja? Po mom mišljenju svugdje tamo gdje treba rješavati problematične situacije ili uspostaviti ljudske odnose, dakle, tamo gdje trebaju pamet, inovativnost, kreativnost i srce.

 

Stoga je danas važnije nego ikada da mladi tijekom studija ne štrebaju nego da s razumijevanjem uče kao i da usvojeno znanje imaju priliku primjenjivati, griješiti i iz toga učiti. Transfer znanja iz teorije u poslovnu praksu slabost je našeg školskog sustava, ali nisam ni uočila da mnogi roditelji potiču djecu da se tijekom dugih ljetnih praznika zaposle i steknu radno iskustvo (dragocjeno je bez obzira radi li se o radu u budućoj struci ili ne). Studenti koji nakon završetka školovanja žele biti konkurentni na tržištu rada već tijekom studija trebaju na tome poraditi, usvajajući što više relevantnog znanja, vještina i iskustva. Pri tome nije važna samo struka nego i drugi elementi koje presuđuju o radnoj uspješnosti kao npr.: socijalna kompetencija, poslovna komunikacija, prezentacijske i govorničke vještine, upravljanje vremenom, bonton profesionalnog ponašanja, rad u timu i sinergija, inovativnost i kreativnost, težnja k izvrsnosti, kontinuirano unapređenje, sposobnost rješavanja problematičnih situacija, procjena rizika, kontrola negativnih emocija, pozitivan karakter i sustav vrijednosti…..

Mladim ljudima je bitno  osvijestiti da njihovi budući poslodavci ne trebaju ljude koji imaju diplomu nego djelatnike koji znaju i umiju raditi i svojim stavovima, znanjem, razmišljanjem i djelovanjem doprinose uspješnom poslovanju OPG-a, firme ili ustanove. Takvi će predstavljati ljudski kapital radne organizacije i doprinosit će, da se vratim na  riječi župana Pauka, „gospodarstvu kako naše lokalne zajednice tako i čitave Lijepe naše“. Tome bih samo dodala da je završetak fakulteta tek jedna od stanica cjeloživotnog učenja i profesionalnog usavršavanja tzv. „radnika znanja“,tako da švercanje nema smisla. A najbolji način da kao roditelji pomognemo djeci da budu uspješna u poslu je da ih potičemo da uče i rade ono što vole.