Ljetujem na predobrom mjestu – u vlastitoj kući u središtu Šibenika. Neočekivana uživancija. Štedim kućni budžet, nema pakiranja i zamornog putovanja po zakrčenim cestama, odmor počinje u trenutku kada je proglašen, grad unatoč sezoni nije prenapučen, a nudi pregršt mogućnosti za odmor i zabavu.
Buđenje uz krikove galebova i pogled na more, jutarnje plivanje na Banju s pogledom na grad te kavica podno zapadnih bedema, začinjena duhovitom prepucavanju domaćih gostiju, moj su pojam urbanog holiday feeling-a. Slijedi pripremanje ručka u hladovini raskošne fafarinke, okupljanje i druženje uz gemišt ili bevandu i domaću spizu, opušteno čitanje novina i časopisa, popodnevna siesta, razbibriga uz knjigu, TV ili ponovnu banjadu (ako po ovoj vrućini smognem snage dopješačiti do plaže). U stanju dokolice vrijeme leti, a večernji sati donose slatku dilemu odabira programa. Iako mi se često ne izlazi, gušt je znati da imam razne opcije za noćni provod.
Volim kulturu, a naš grad nudi štošta, prave šmekerske poslastice, koje u kombinaciji s lokacijom na kojoj se održavaju pružaju doživljaj za pamćenje i dijeljenje! Mobićem hvatam prolazne trenutke kako bih fragmente šibenske čarolije podijelila s obitelji i prijateljima u nadi da ću ih tako motivirati da posjete i dožive Šibenik, tj. onaj uređeni i kulturni dio kojim se reklamiramo i ponosimo. Naime, šetajući turističkim rutama po gradu i razgovarajući s gostima otkrila sam probleme koji značajno utječu na njihov dojam o gradu i njihovo iskustvo.
Veliki izvor frustracija je parking. Mnogo više turista parkiralo bi na TEF-u da postoji organiziran prijevoz do grada. Atraktivnije bi bilo voziti se električnim vlakićem koji bi vozio rivom ali pristali bi ljudi po vrućini i na stari gradski autobus. Koliko će buduća garaža na Poljani značiti onima koji žele posjetiti pa stoga i parkirati što bliže tvrđavama? Malo. Opet će pokušati naći parking kod vatrogasaca gdje se ionako svakodnevno „ratuju“ stanovnici Gorice, Zagrađa i Crnce, gosti sve brojnijih tamošnjih apartmana, pacijenati obližnjeg Doma zdravlja i posjetitelji kulturnih manifestacija na Barone-u ili Mihovilu.
Čovjek ne bi vjerovao kako Šibenik, poznat kao grad djece, u turističkom smislu djeci ne nudi gotovo ništa. Plaža Banj, očito vrlo popularna među domaćim i stranim obiteljima, funkcionira kao beach club. Nema tu dječjih menija, palačinki ili frapea, natkrivenog igrališta, igraonice ili animacije. Zapravo nema ničega što bi zabavilo klince i rasteretilo roditelje osim mora, šljunka i sprava za rekreaciju odraslih. Na tvrđavi sv. Mihovil ništa bolje. Nije ih sram naplatiti ulaznicu, a da ne nude nikakvu djeci prilagođenu edukaciju, zabavu ili hranu. Povijesni centar grada pretvoren je u more štekata pa nedostaje šarmantnih mjesta s klupama, na kojima se stari i mladi besplatno mogu smjestiti, odmoriti, lizati sladoled i promatrati ljetni šušur.
Klupe na rivi, koje doduše postoje, postavljene su tako blizu ceste da se čovjek boji opustiti ne bi li ga neka budala u autu ili motorinu odostraga bubnula. Stari pazar, koji u poslijepodnevnim satima nudi tako poželjan hlad mogao bi postati idealna obiteljsko-dječja oaza umjesto nedefiniranog, beskarakternog i zapuštenog okupljališta dubiozieta.
Gradska knjižnica nudi brojne domaće i strane časopise, zanimljive izložbe (trenutačno djela Fausta Vrančića) i dječji kutak, dakle izvrsno mjesto za predah od vrućine i aktivnosti – samo što većina stranaca o tome nema pojma. Nadalje, iskreno žalim roditelje ili bake i dide koji vuku kolica i dječicu uz brojne stepenice od dolačke rive do Mihovila, sretni ako ih ne strefi infarkt do odredišta. Isto vrijedi i za one koji su smješteni u gradskim apartmanima pa se s torbama, luftićima, malim djetetom u kolicima a nešto većim u naručju pješice jedna dovlače do Banja i natrag. Svima koji mi ne vjeruju preporučam da sami ili još bolje u pratnji nekog seniora ili djeteta, po šibenskoj ljetnoj žegi, prođu navedene rute.
Treća problematična stavka je smeće, pseća kakicu i zapuštenost kako gradskih bedema tako i zelenih površina koje nisu u najužem centru. Čini mi se da Šibenčani ne brinu mnogo o estetskom dojmu. Čudimo se tako, turisti i ja učestalo prepunjenim i smrdljivim kontejnerima za smeće koji tik iza zgrade vatrogasaca kao i na pola puta do tvrđave Mihovil dočekuju posjetitelje. Na obližnjem parkingu kao i na onome sv. Nediljice nema koševa za smeće a kronično nedostaju i diljem dolačkih skala ili na šetnici prema Banju pa ljudi bacaju u kantune. Sama plaža, koja vrvi malom djecom, prepuna je opušaka, čepova, slamki ili papirića koje oni zaduženi za čistoću ne smatraju vrijednim truda. Nije briga odgovorne ni za to što je beton kod tuševa ljigav i klizak, daske skršene, a u šljunku se stvaraju gadljive zelenkaste bare.
Iako indirektno povezano s turistima, zanimljiv primjer za manjak osjećaja za estetski dojam nudi nam okoliš zgrade hitnog prijema čiji pitari za cvijeće godinama zjape prazni, ali zato se na svakom koraku nalazi groblje opušaka. Takvih pitara koji čekaju bolja vremena ima previše, a oni su otužno svjedočanstvo manjka kulture – svih onih koji su za to krivi ali i onih koje to očito ne smeta iako dnevno pored njih prolaze. Također ne razumijem kako je moguće da perivoj Ane Rukavine, parkić u centru grada i prilaz značajnoj kulturnoj baštini, tvrđavi sv. Mihovil, koji svakodnevno posjećuju kolone turista, može biti tako zapušten i neuredan.
Mogla bih ja napisati još štošta o povratnim informacijama šibenskih turista, ali mislim da ste i ovako shvatili što želim reći: da je naš
Šibenik grad iznimnog turističkog potencijala, blagoslovljen prirodnim i povijesnim bogatstvom, a skuplja negativne bodove zbog ljudske gluposti, lijenosti, ignorancije ili nemara.
Zato pozivam gradsku upravu da uspostavi kontakt adresu na koju bi gosti i građani mogli prijaviti problematična stanja koja uočavaju kao i svoje primjedbe i prijedloge. To je izvrstan način za grad da prikupi informacije/znanje o stanju na terenu kako bi gradske službe mogle ciljano i efikasno djelovati a turisti nesmetano uživati.
