Slučaj mortadella, pardon murtadela, trajao je dosta dugo. Protezao se od kraja lipnja pa skoro do sredine srpnja, a eskalirao je jednog lijepog dana kada preko Jadrana u Šibenik doplovila flota jedrilica s dvjestotinjak jedriličara iz Šibeniku prijateljskog grada. Prijatelji iz Italije dojedrili su preko Jadrana da bi potvrdili prijateljstvo svoga grada i svoje regije sa Šibenikom i Šibensko – kninskom županijom te mu i na taj način čestitali njegov 950. spomendan.
Naravno, bila je to prilika (a bio je i red) da Šibenik i Šibensko – kninska županija pokažu svoju gostoljubivost i dočekaju goste kako priliči. Tako je bilo. Da bi se gosti iz Italije osjećali kao kod kuće na sred šibenske rive dočekali su ih njihovi proizvođači mozzarelle, proscciutta, paste i naravno mordalle. Da bi se gosti osjećali zaista ugodno pobrinuli smo se da im se ne ponudi ništa što bi im moglo pokvariti autentični domaći ugođaj. Zato nije bilo drniškog pršuta, skradinske torte, mišnog sira, babića, debita, šibenskog prošeka, travarice, pečenice... Štoviše da bi sve bilo kako treba na distanci su zadržani Rudi Pelegrini, najbolji hrvatski ugostitelju i Ivo Vijećnica, meštar objeda za kraljeve i kraljice. Išlo se, u želji da se naglasi gostoljubivost, tako daleko da su Šibenčani odvajali od svojih skromnih primanja i kupovali osrednju talijansku mortadellu kako bi prodavači (koji su naravno došli iz Italije), onu pravu, mirisnu od koje ide voda na usta i koju Šibenčani pamte zlatnog doba potrošačkih pohoda na Trst, čuvali za nautičare iz Italije, točnije za prijatelje Šibenika iz svog talijanskog zavičaja.
I tako se dogodio slučaj mortadella, tj. murtadela, koji bi trebao ući u anale štorija o našoj širokogrudnosti i gostoljubivosti. Ništa pršut, ništa mini sajam drniškog pršuta, ništa sir s Dinare i od Validžića, ništa vino od Sladića, Piližote, Vinoploda... ništa skradinske delicije, ništa Pulići, ništa zeleni med, ništa torte od Gulina... Ništa od toga. Odrekli smo se svega da bi naši gosti istinski uživali u mortadelli, proscciuttu, mozzarelli i inim talijanskim delicijama. Zašto bismo ih uopće izlagali naporu upoznavanja s našim domaćim proizvodim i zamarali nudeći im da ih mirišu, kušaju, da ih otkriju i guštaju u njima?
Eto to je slučaj Mortadella koji tako puno i rječito govori o nama i, onako usput, otkriva zašto „Šibenik“ nije mogao pobijediti „Istru“ na pripetavnju za ulazak u Prvu ligu, a Hrvatska nije mogla dobiti Portugal na Europskom nogometnom prvenstvu. Nismo pobijedili ne zato što smo bili slabiji, nego zato što ne znamo pobjeđivati.
Murtadela kojom smo dočekali goste iz Italije na rivi najstarijeg samorodnog hrvatskog grada koji se bori za ulazak na bolju razinu života i egzistencije, poraz „Šibenika“ od „Istre“ i reprezentacije Hrvatske od nadigrane reprezentacije Portugala, nisu iznimke. Naprotiv to su potvrde pravila jer su i murtadela i porazi odraz stanja u društvu, odraz naše svijesti. Imamo goleme resurse, nevjerojatna bogatstva, od srca i iz sve snage navijamo za sebe, hvalimo se, s pokrićem!, da smo najbolji... Ali što to vrijedi kada ne pobjeđujemo jer zakažemo u presudnom trenutku.
Doslovno to izgleda ovako: savladamo sve, pretvorimo Ronalda u bezveznog mulca koji čami u škuriću i cuca palac, izađemo na penal, pred nama je prazan gol i samo treba gurnuti loptu u mrežu (tj. postaviti svoje štekate na rivu i dočekati goste svim onim na što smo ponosni i što želimo prodati da bi bolje živjeli), ali hebiga, mi umjesto toga vratimo loptu na centar i s nama urođenom ljubaznošću dopustimo gostu da nam da gol.
Na rastanku, srdačno mašemo im i kličemo: - Dođite nam opet! I ništa ne brinite ima kod vas još murtadele kojom ćemo vas dočekati kad nam se dogodine vratite i opet bacite cimu na Obalu dr. Franje Tuđmana u najstarijem... hm, da... samorodnom hrvatskom gradu... iz kojeg se njegova ponosna mladost iseljava jer nema posla. A možda bi ih mogli zaposliti i u nekoj od svojih tvornica mortadelle?
