Datum objave: 20. Veljača 2016

RAZMIŠLJANJA ŠIBENSKE NEVISTE: (Ne)humano zdravstvo

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Prema američkom psihijatru, Geraldu Jampolskyju, zdravlje je – unutarnji mir. Apsolutno se slažem ! Pogotovo u slučajevima kada obole naši vremešni roditelji ili mališani. Svaka bolest koja se ne može izliječiti unutar četiri zida i iziskuje preglede ili, ne daj Bože, boravak u bolnici, ozbiljno narušava unutarnji mir, kako pacijenta tako i svakog onoga tko o njima brine, razvozi ih, traži parking, s njima čeka u netransparentnom redu, svakodnevno ih obilazi, i opskrbljuje ih kozmetikom, voćem, kuhanom hranom dezinfeksom, WC papirom i ubrusima. Nakon što jedni ozdrave ovi drugi se razbole i jedino žele - mir.

NAŠE ZDRAVSTVO BOLUJE OD MANJKA EMPATIJE

Tko od nas ne zna barem jednu horor priču ili nema opravdanu primjedbu na račun (ne)humanosti hrvatskog zdravstvenog sustava? Oni koji žive u inozemstvu, može biti u jednoj od sređenih zapadnoeuropskih zemalja gdje je, vidi mogućeg čuda, i zdravstvo sređeno i humano.
U nas Hrvata zdravstvo je tema koja kod većine pobuđuje negativne strasti i emocije, ljutnja, gnjev, očaj, nemoć, rezignacija. Ne mogu reći da su sve priče negativne, ima tu štošta dobrog i humanog, ali se mora priznati da prevladava negativna intonacija.

Da vidimo što to, osim dotrajale infrastrukture, zamjeramo postojećem zdravstvenom sustavu a što ga čini nehumanim.
Krenimo od onog najvažnijeg, stručnosti medicinara. Najmanje sam čula da se ljudi žale na stručnost doktora ili sestara. Ruku na srce, bilo gdje može nas dopasti nesposoban doktor (unatoč diplomi i radnom stažu), u Šibeniku, Zagrebu, Rimu ili Stuttgartu. Sposobnih i nesposobnih ima u svim bolnicama svijeta., a po mom iskustvu hrvatski liječnici, medicinske sestre ili fizioterapeuti u pravilu su vrlo kvalitetni i u svijetu cijenjeni. Kao i većina nas laika, ne mogu ocjenjivati stručnost ili nestručnost liječnika pa se uzdam u Boga i preporuke drugih doktora, prijatelja i znanaca. Doduše nekolicina prijatelja razvila je zavidan uvid u simptomatiku i liječenje nekih bolesti zahvaljujući tome da oni ili netko u obitelji boluje od iste a nisu uvjereni da su u dobrim rukama i motivira ih jedna od gore navedenih emocija.
Druga stvar je, po mom mišljenju korijen nehumanosti našeg zdravstva. Manjak empatije, a time i ljubaznosti i susretljivosti doktora i medicinskog osoblja te neadekvatan način na koji s nama razgovaraju i kako se prema nama odnose.

U situacijama kada nas ili naše voljene boli, prije svega nam je potrebna pažnja - ljubazan prijem, suosjećajan smiješak, topla riječ utjehe, potvrda da smo dobro zbrinuti, odgovor na naša pitanja.

Istraživanja (a prije svega zdrava logika) ukazuju na to da su način na koji se s pacijentima komunicira i s njima ophodi ključni za povjerenja i ozdravljenje. Stoga bi se moglo pretpostavljati da su svi oni koji rade s pacijentima prošli shodnu obuku te da naučeno primjenjuju u praksi. S obzirom na to iznenađuje me velik broj neljubaznih i nestrpljivih medicinskih sestara koje selektivno biraju (često prema kriteriju raznih veza i vezica) kome će pokloniti smiješak i lijepu riječ te o kome će se više ili manje pažljivo brinuti te ga preko reda pozvati.

KAD SE OSJEĆAŠ JADNO I  MALENO

Također sam susrela dosta doktora, poznatih kao vrsne stručnjake, ali u slučaju da pacijent nije došao preko veze, neosjetljive na njihove emocionalne potrebe. Govore o simptomima njihove bolesti sa sestrom ili asistentom kao da pacijent nije pred njima, fokusirani na tehničku obradu problema, na bolest, odvojenu od čovjeka. Kao da ne vide gospođu ili gospodina, s imenom i prezimenom, koje valja pristojno pozdraviti i pregledati, te strpljivo i laiku razumljivo objasniti što im je i što će se tijekom liječenja događati. Sjećam se kako sam se ne jednom osjećala jadno, maleno i nevažno. Po meni to je nehumano. Dobra prijateljica nedavno mi je rekla: „ Ma znam da će operacija proći dobro. Ono što me brine je boravak u bolnici i rehabilitacija“. I to je nehumano, da unaprijed brinemo i strahujemo jer iz osobnog i tuđeg iskustva znamo da će biti problema - s razinom i kvalitetom medicinske njege i pažnje, lijekovima, medicinskim pomagalima a da ne govorimo o hrani ili higijenskim potrepštinama.
Kao objašnjenje navodi se preopterećenost doktora i sestara kao i njihova potplaćenost. Kao da to nije sveopći problem našeg društva. Uostalom, taj argument pobijaju svi oni medicinari koji osim stručne posjeduju i socijalnu kompetenciju, znaju i vole raditi s ljudima, posvećuju se svim pacijentima, nasmiješe i našale se te strpljivo i razumljivo objašnjavaju ili odgovaraju na njihova pitanja.

Sljedeći problem i još jedan odraz nehumanog zdravstvenog sustava je čekanje. Čekamo svugdje, bilo virtualno, na listama, za termine pregleda i liječenja , bilo fizičko, u svim mogućim čekaonicama, od doktora opće prakse, zubara, specijaliste do prijema na hitnoj, gdje višesatnog čekanja doista ne bi trebalo biti. Kao da nije dovoljno što nas na tjelesnoj razini boli, nego nas neljubaznost, čekanje i nekompetentnost još i psihički dotuku.

Loša vijest je da je nehumanost zdravstvenog sustava rezultat i odraz ljudskog djelovanja - ignorancije ili neznanja, izopačenog sustava vrijednosti, neadekvatnog sustava nagrađivanja i sankcioniranja, nefunkcionalne i patient unfriendly organizacije procesa pružanja zdravstvene usluge, neučinkovitog poslovanja te manjka volje i suradnje u kreiranju kvalitetnih rješenja.

Dobra vijest je da ono što je čovjek stvorio, čovjek može i promijeniti. A promjene u vidu humanije komunikacije, ponašanja i organizacije poslovanja ne zahtijevaju nepostojeća financijska sredstva, samo bokun pameti, srca i volje.