„Internet!? Nemam ja to. Nisam ja tu tome stručnjak.“ (dječak N., četiri godine)
Litnji povjetarac tira kosu u usta. Stalno je moram izbacivati i ide mi na živce jer upravo pokušavam opaliti selfie sliku s plaže. Držim svoj Note 3 u ruci i gutam osjećaj nervoze jer nešto mi ne ide kako želim. Sunce peče, jako fino, k'o da me grickaju neki sitni zubići. Pokušavam opet i ne ide. Upalim facebook , a na face zidu tisuće slika sa plaža: noge ka' hrenovke, more i šešir, knjiga i ja, lice pod morem, piva na stolu, horizont, prazna koktel čaša sa skorenim ostatcima pina colade u 5 i 30 ujutro, sprženo tijelo pod suncem, selfie nosa, nožni prsti na mulu… Facebook sve zna.
I osjetim kako mi to u trenu toliko smeta da poželim odbaciti ovu mobitelčinu iz ruke, sist pod tamaris i uzet knjigu Snjegovića, J. Nesboa . Al ne mogu, čovječe ne mogu. Kopa me ovaj face, di je 'ko, kako je, šta se radi, šta ima u svitu, kakvo će biti vrime, šta će biti sutra, di ... Facebook opet sve zna. I zapnem tako sama u svojoj blesavoći da mi je proletilo jutro u tome. I tako ne učinih ništa. I tako nas ima puno što ne učinimo ništa, gledajući što čine drugi. Šire gledano svatko gleda svakoga i nitko ne radi ništa. Jer facebook ipak sve zna. Serviramo intimu na facebooku, netko je slaže po datumima i onda se vratimo za sekundu u srpanj 2010.godine i vidimo točno što smo taj dan jeli, di smo bili i s kim. I nije to nekad loše, ali ako slučajno propadne facebook profil dolazi problem. Sve je nestalo, sve je propalo, jer nije se nikome dalo pamtiti što je bilo, kad će facebook sve znati. A ne pamte se više rođendani, sastanci, datumi i to nam facebook pokaže. Neki Petar se dogovori sa Marijom u 18 sati. Al' Marija u 18 sati manje pola minute javila mu je da će kasniti 15 minuta. Ona je vidjela da je on vidio tu poruku na faceu u 18 sati, ali ništa joj nije odgovorio. Ona se naljuti, i zbog toga ne dođe na sastanak. Nekad su se ljudi znojili trčeći prema nekome, ako kasne 3 minute, znajući da osoba nema kako saznati gdje je. Sad nam naši pametni telefoni omogućavaju ispričavanje i to uglavnom u trenutku kad već kasnimo 15 minuta. I svi smo u tome ne neki način. Svi. I oni koji kasne, i oni koji čekaju i oni koji negiraju i oni koji su svjesni svega toga, a i oni koji nemaju pojma o tome zanima ih, jer znatiželja za tuđim životom je majčica današnjice.
Znaš ono kako ti kažu pričaš ka' neka baba, ako počneš s onim „E znaš nekad je bilo ovako, nekad je bilo onako…“, al' briga me. Kad sam bila mlađa tu na Jadriji nisam imala mobitel ni internet. Bilo je drugačije, što je i normalno. Imam tu sriću da volim i radim dva posla koja beskrajno obožavam, odgojiteljica sam u vriću, i imam akustični duo u kojem pivam svjetske hitove. Pa ona smišna dica presretnu me svaki dan sa svojim izjavama i iznenade me iznova svojim poznavanjem informatičkih pojmova. A roditelji se žale kako im djeca loše spavaju, bude se, ne mogu zaspati. Ne znam kako im nije jasno zašto. Ne može se ditetu od dvi godine dati mobitel ili tablet u ruke u mraku, kako bi se ono uspavalo i očekivati miran san. Osim što je mrak i nagli bljeskovi djeluju uznemiravajuće, ono ima pristup svim sadržajima interneta. Naravno dite zaspe s mobitelom na prsima. Roditelj dođe, pokrije ga, uzme mobitel i sritan što dite spava upali svoj face profil, pročačka, legne, opet surfa netom i zaspe obasut informacijama, zatrpane glave mislima. U trenu kad roditelj utone u san s mobitelom na prsima, dite se počne trzati, jer je loše sanjalo, nervozno počne plakati i eto ti problema. Jutro je i svi su razdražljivi i neispavani. Takvi kreću u dan i ništa ne ide kako triba. Dite opet bude na kompjuteru, a roditelji su ponosni kako ono zna samo upaliti, ugasiti kompjuter i sve ostalo, a ima samo 2 godine, dok se vani događa svijet.
I ja sebe danas dovedem do ludila lutajući faceom, ali mogu reći ponosno da su podražaji u mom djetinjstvu bili bogati, zdravi, mi smo upijali svit iz vani koji je dovoljno dobro bio skrojen da ništa nije bilo previše dječjem umu. A ako i je nešto bilo previše za nas, uz lipu priču i nježan glas roditelja zaspali bi do nove igre. Ne možemo dici zabraniti potpuno doticaj sa tehnologijama današnjice, i od neke dobi normalno je dozvoliti djetetu korištenje interneta , ali uz jasna ograničenja i dogovore. Tada će i djetetu to pružati zadovoljstvo, a ne nesanice i muke. Na žalost izgleda da je lakše pusitit dite da radi što ga je volja, nego uložiti malo dosljednosti i pravila. Viđam i danas svakako divnih situacija u kojima dica zaista do neke dobi nemaju pristup internetu i sa roditeljima njeguju onaj neki drugačiji pristup životu u kojem sve ima svoje vrime. Nije im lako i svaka im čast.
Već misecima uvela sam sebi pravilo da navečer ne surfam nego mirno u mraku dočekam san. I mogu reći da mi je lakše i mirnije spavati. Onako u suprotnom, znala bi di je Ana, šta trenutno radi Mate, šta je poila Kata, di je zaspala Ivana. A zapravo smo otuđeni u životima, u pogledima, u nekim prirodnim svakodnevnim ritualima druženja, jer smo svi skupa u svojim pomalo nesvjesnim opsjednutostima obasuli jedni druge informacijama, ali ne i stvarnim osjećajima.
„ A s jedne strane je face dobar, s druge strane nije. S jedne strane nije zato šta na faceu ima hakera i drugih ljudi koji ti mogu provaliti, i mogu se naći tako s tobom na nekom mjestu. Face te zarazi nekako, i onda ono stalno visiš i blejiš u njega. Prije kad nije bilo facea, ljudi su išli pješke jedni do drugih, il bi sili na konja, na magarca i pričali bi, pomagali i tako. Isto te nekad maltretiraju neki ljudi. Dobar je face jer se možeš čut s ljudima koje poznaješ, i koje nisi dugo vidia. „ (dječak T. 12 godina)